How to Craft Economic Policy: Values in Economics

This article argues that all economic theory presupposes implicit political premises and that these affect its scientific conclusions. More specifically, I will argue that neoclassical economics trades the epistemic values of predictive accuracy and explanatory strength for an image of the capitalist economy as sustainable, which renders it unequipped to analyze its crises. Echoing Anwar Shaikh’s analysis, I will show that neoclassical economics, by constructing idealized settings and misleading metrics, obscures the inherent confl icts of capital accumulation. As this tendency leads to an incomplete understanding of the current system, I will argue that neoclassical economics cannot inform effective economic policy. To explain the difference between epistemic and non-epistemic values, I will begin with a brief historical overview of the role of values in science. I will then, by analyzing economic metrics and the basic assumption of perfect competition, proceed to show that neoclassical economics is both empirically and logically underdetermined. Once I have shown there is no epistemic argument in favor of neoclassical economics, I will argue that this choice of theoretical framework was mandated by underlying political concerns. I will end by discussing the relationship between engaged philosophy and public policy in times of crisis

Quassim Cassam, Vices of the Mind: From the Intellectual to the Political

The review of Quassim Cassam\u27s book Vices of the Mind: From the Intellectual to the Political (Oxford: Oxford University Press, 2019)

Spinozina filozofija politike: pluralizam, institucijske vrline i javni moral

U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom